Krivnja blog

Da li ste se ikad osjećali krivi a da znate da niste krivi? Da? Zašto ako niste krivi?

Dobro je osjećati krivnju, jer ako ne osjećate tada spadate u srećom manji broj ljudi a onda već pričamo o patologiji.

Svi je osjećamo. Krivnja kao svaka emocija ima svoju pozitivnu ulogu ali na žalost 90% krivnje koju osjećamo je neopravdana, nepotrebna i po nas vrlo destruktivna. Tada ona ubija život u nama, ograničava nas, kontrolira i uvelike upravlja našim životima.

Sigurno ste osjetili kad ste se oslobodili takve krivnje da ste odmah osjetili veliko rasterećenje, olakšanje jer se u tom trenutku oslobodio životni protok u vama, gomila životne energije koja vam je vraćena na raspolaganje.

Nepotrebna krivnja je jedan od najjačih i najučinkovitiji alata za kontrolu i manipulaciju drugih ljudi, za zatvaranje životnog protoka. Kad je se oslobodimo, osjećaj rasterećenja je osjećaj užitka. Krivnja nas stavlja u poziciju nemogućnosti osjećanja životnog užitka.

Mi smo strukturirani prirodno da težimo užitku. Rješavanjem krivnje mi sebi vraćamo to prirodno pravo za užitkom, užitkom samog života.

Naša sposobnost uživanja u životu ovisi o količini krivnje koju osjećamo. Užitak nije ushićenje koje osjećamo kad si ispunimo neku želju. Užitak je svakodnevni utjelovljeni ljudski osjećaj u kojem se možemo potpuno opustiti. Taj užitak se nalazi u pozadini krivnje  koji oslobađamo kad je se oslobodimo.

Kako nastaje krivnja

Djeca su potpuno protočna za užitak. Tu golemu energiju života ona ne usmjeravaju,  ne kontroliraju. Djeca naprosto pršte od energije života, šireći ju svuda oko sebe. Ona u njoj jednostavno bivaju, osjećaju užitak ma što god radili.

Kad vrište, vrište na najjače! Kad skaču, skaču najviše! Sve pršti od pokreta, vrištanja, smijeha, radosti! Oni u tome beskrajno uživaju.

Ta vika, kretanje tog užitka i energije će roditelju biti previše jer sami za nju nisu protočni i pokušat će je iskontrolirati, smanjiti, zaustaviti. Prilagoditi dijete onome kako se oni osjećaju.

Uputit će riječi „ne viči, umiri se“ pa do mjere gdje će početi kažnjavati, „idi u svoju sobu“. Uslijedit će i objašnjenje kao što je „tako se ne smiješ ponašati, ni ja se nisam mogla/mogao tako ponašati“. Jer su i sami nekad davno ranije morali odustati od svoje energije životnog užitka.

Dijete koje je do tad osjećalo užitak bit će prekoreno ili kažnjeno za to. Užitak nije dozvoljen. Dijete ne osjeća da nešto krivo radi. Dijete osjeća krivnju, osjeća sebe krivim za ono što radi. Dijete zaustavlja u sebi protok i življenje užitka jer to nije u redu, nije dozvoljeno, krivo je. Osjećaj i misao je – ja sam kriva.

To ostavlja posljedicu za odraslu dob. Ostavlja u nama osjećaj krivnje kada god osjetimo užitak. Osjećaj užitka, ugode postaje osjećaj krivnje.  Osjećaj užitka se zaustavlja, prekida osjećajem krivnje.  Ne dozvoljavamo sami sebi osjećaj užitka.

Neopravdana krivnja – negativna krivnja

Ta radnja je potpuno nesvjesna. Znamo da osjećamo krivnju, znamo da nema ni jednog razloga da sad ne uživamo, znamo da ne bi trebali osjećati krivnju ali i znamo da je osjećamo. Ona upravlja našim životima jer ćemo sad sami zaustaviti onu radnju ili polje života koje nam stvara užitak jer su nam to davno prije radili drugi. Jer užitak je nešto loše, nešto ne dozvoljeno, nešto što je krivo osjećati i iz tog osjećaja djelovati.

Izazivanjem, poticanjem krivnje u nama, su nama upravljali, manipulirali kako bi nas prilagodili svom trenutnom stanju i potrebi. Svi mi, to radimo jedni drugima, potpuno nesvjesno kroz čitav život. Potpuno nesvjesni toga želimo manipulirati drugim ljudskim bićem i nesvjesni da to drugi rade nama. Zašto? Razlog je vrlo jedinstven svakoj osobi ali mogli bi reći da manipulaciju doživljavamo kao našu potrebu da nam druga osoba ispuni ili da ono što nam duguje ispuniti ili dati.

Npr. svaka majka sigurno svjesno ne želi manipulirati svojim odraslim djetetom ali će sigurno izazvati osjećaj krivnje prigovorom ako je dugo niste nazvali. Krivnja će vas natjerati da je zovete češće samo da se tako ne osjećate a ne zato što imate stvarnu potrebu da je čujete u tom trenutku. Odradit ćete to. Ovo se ne odnosi na one majke koje u potpunosti daju slobodu življenja svojoj djeci, ali uistinu su vrlo rijetke.

U nama, kao i dok smo bili djeca, teče prirodna sila koja nas vodi prema užitku.  I zbog nje mi u sebi stvaramo rascjep u tijelu između te sile i onoga što se od nas očekuje. Taj rascjep je adaptacija na ono što se od nas očekuje izvana. Adaptacija je da se odreknemo sebe, onoga što uistinu jesmo, svoje autentičnosti i stvaramo lažni dio sebe koji jedini poznajemo i iz kojeg živimo.  U tom rascjepu zadržat ćemo dio sebe koji će se adaptirati, lažni dio  i dio svoje autentičnosti koji će i dalje osjećati užitak. Kad osjetimo užitak iz stvarnog dijela sebe, iz adaptiranog, lažnog dijela sebe, osjećamo krivnju za to.

Koliko smo potisnuli vlastitu i točnu potrebu za užitkom ovisi koliko ćemo biti kruti, ozbiljni i vrlo kritični prema autentičnim izričajima užitka i ugode.

Ovakva krivnja koja upravlja nama je neopravdana krivnja.

Opravdana – pozitivna krivnja

Opravdana krivnja je ona realna krivnja gdje smo iz neke naše greške iz slabost ili neznanja  nekome drugome nanijeli nepravdu ili štetu i time ga uistinu povrijedili. Osjećaj koji nam govori da nešto prema nekome moramo ispraviti. Osvijestiti to, priznati i ispričati se za to je odlika jakih i zrelih ljudi. Potrebno je imati snagu u sebi da bi se moglo ispričati što znači da u sebi imamo suosjećanje i empatiju za bol druge osobe koju smo povrijedili. Ako iz tog mjesta kažemo: „Oprosti, žao mi je što sam te povrijedila“, možemo pomoći toj osobi da zacijeli tu bol i sebe osloboditi tereta krivnje.

Mi ljudi često osjećamo da puno toga trebamo da bi bili ispunjeni. Trebamo imati pažnju, trebamo da nas netko voli, velika postignuća u poslu, novac ali osnovna ljudska potreba je da možemo uživati u protoku života u sebi. I neće nas ispuniti ni jedna zabava, ni jedno putovanje, ni da smo voljeni od nekoga, ni sav novac svijeta ako nemamo protok užitka života u sebi. Sve što tražimo je unutar nas.

Osjećaj težine krivnje je obrazac u nama koji trebamo i možemo promijeniti

Mnogo toga što osjećamo da trebamo dolazi od očekivanja drugih ljudi potpuno suprotnim našim stvarnim potrebama jer živimo iz lažnog dijela sebe. Ispunjavamo i ganjamo tuđa očekivanja  jer se osjećamo krivima ako ih ne ispunimo jer ćemo ih razočarati i biti odbačeni. Krivnja nam stvara dojam da su to naše vlastite potrebe.

Krivnja ima puno lica i nijansi. Ali zajedničko im je to, ako ispunimo svoje stvarne potrebe koje nam daju osjećaj užitka nekoga ćemo uznemiriti i razočarati kao što smo nekad davno razočarali i uznemirili roditelje. Posljedica toga je da smo se osjećali odbačeni i ne voljeni. Taj osjećaj, taj obrazac, to uvjerenje ostaje u nama trajno i upravlja našim životima.

Dok ga ne osvijestimo, prepoznamo i svjesno uđemo u rad na njemu. Dok ga ne promijenimo. Tada život počinje biti ugodniji s više užitka. Za to nam je potrebno vrijeme, volja i strpljenje.

Naglasak je na promijenimo. Jer možemo.

4 thoughts on “Da li ste se ikad osjećali krivi a da znate da niste krivi? Da? Zašto ako niste krivi?”

Leave a Reply to Danka Versic Rusev Cancel Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *